-Piše: Budo SIMONOVIĆ
„Prvu verziju `Lelejske gore` napisao sam gotovo slučajno”, ispričao je Mihailo Lalić te 1979. godine u razgovoru sa potpisnikom ovih redaka za `Politiku Ekspres`. – Odlučio sam bio da napišem knjigu o ustanku u Crnoj Gori. Cio godišnji odmor sam proveo mozgajući o koncepciji te knjige i, valjda, poslednjeg dana, u nekom potoku pored Miločera, sinula mi je ideja.
Sjetio sam se jednog malog dnevnika koji sam vodio 1942. godine, nekih kratkih bilježaka kakve je mogao da vodi jedan komita. Dnevnik, naravno, nijesam sačuvao, još tada sam morao da ga uništim da ne bi kako četnicima došao do ruke, ali sam počeo da se prisjećam tih zapisa i tako sam tu prosto nacrtao buduću „Lelejsku goru”.
Poslije, u Beogradu, čim sam se vratio sa odmora, počeo sam da pišem, lako i brzo. Nijesam, doduše, imao nikakvih uslova za rad, pa mi je Siniša Paunović dao u staroj zgradi „Politike” jedan sobičak, bunker, kako su ga zvali, prljav i zapušten, ali tamo mi je bilo dobro – niti sam ja kome smetao niti ko meni. Kad bih počeo da pišem i preselim se u one moje planine, ni tutanj mašina koje štampaju novine nijesam čuo i tako je za nekih osam mjeseci nastala knjiga. E, poslije sam na drugom izdanju radio mnogo duže i strpljivije...
Inače, dosta mojih djela počiva na jednoj faktičkoj istini ali je malo gdje ona i ostala samo to. Tamo gdje je život dao dosta ja sam manje dodavao i prosto sam se divio kako te priče liče na umjetnost. Neke stvari se moraju, međutim, dvaput pisati. Jednom, onako kako ih je život dao, drugi put valja od toga odbijati. E, u tom odbijanju je upravo velika umjetnost.
Ali, često taj razmak između umjetničke i faktičke istine nije veliki, no dovoljan da bi svako dalje približavanje bilo neprijatno i nasilno. Svako dešifrovanje i identifikovanje me uvijek dovodilo u vrlo nezgodne situacije. Jer, pisac mora da pravi nekakvu umjetničku ravnotežu i likovi nijesu baš uvijek – i ne mogu biti – onakvi kakvi su u stvarnom životu, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu...”
Kad je u „Politici Ekspres” osvanuo ovaj tekst prvi mi se telefonom javi Duško Kostić, veliki prijatelj, saborac i sapatnik Mihaila Lalića na trnovitoj, tako omamljujućoj, a tako nesigurnoj i hirovitoj spisateljskoj stazi, veliki drug, prijatelj i kolega novinara, koji nikada nije propuštao da odmah pohvali što je za pohvalu, niti žurio ako je trebalo pokuditi. Zove iz Herceg Novog i veli:
– Tekst još nijesam pročitao, ali hitam da ti čestitam kad si uspio da nagovoriš Mihaila da o sebi govori za cijelu stranu u novinama. Dosad se ne nađe majčinoga sina da mu to uspije...
Poslije su zvali i drugi, i svi su se najviše čudili kako mi je pošlo za rukom da ga „otvorim” i privolim da se raspriča, on koji je jedino nad hartijom otvarao dušu, pa i tada s toliko pažnje i brige, kao da je riječi cijedio iz suve drenovine, kao neimar koji sto puta prevrne svaki kamen dok mu nađe pravo mjesto u zidu. Svi su posebno ukazivali na činjenicu, a to sam kasnije i sam uvidio, da je to prvi put da Lalić tako opširno govori o sebi i svom stvaralačkom postupku, da je to, izuzimajući njegovu posthumno objavljenu autobiografsku knjigu „Epistolae seniles – staračke poslanice”, njegova najopširnija lična ispovijest.
Tada su mi se, inače, posebno čudile neke kolege koji su takođe pravili intervjue i storije o Mihailu Laliću. Kažu da im se sve svodilo na njegove šture odgovore u stilu: „da”, „ne”, „jeste”, „nije”, „tačno”, „tako i ja mislim” i slično.
I iz kasnijih susreta sa velikim piscem, a posebno analizirajući objavljene razgovore sa njim, došao sam do zaključka da on, koji je bio izuzetno skroman i nenametljiv čovjek, nije volio nametljivce, one koji su u tim razgovorima nastojali da dokažu da su mu barem ravni, da ga fasciniraju i zabljesnu znanjem. Njegovi odgovori na takva pitanja su uvijek bili koncizni, znatno kraći od pitanja – ako ne u jednoj, potvrdnoj ili odričnoj riječi, a ono svakako s pomalo ironije i sarkazma i jasnim stavljanjem do znanja da mu se takva pitanja ne dopadaju i da se i ne trudi da na njih nađe adekvatan odgovor...
(Sjutra: ZAŠTO JE GLUPOST SVE MOĆNIJA?)
Uskoro knjiga
Feljton je rađen po novoj knjizi Buda Simonovića „NIKAD KRAJA TAMNICAMA – LALIĆEVE PORUKE I PODUKE”, koja ovih dana izlazi iz štampe i uskoro će moći da se kupi uz „Dan” na svim prodajnim mjestima novina.
Lalićeve poruke i poduke
„Jedino je važno na svijetu da neko može glavu da založi za drugoga”
* * *
„Došao sam do uvjerenja da su glavni uzrok masovne izdaje – gladne godine. Strah od gladi. Narod se tada pita na koju će stranu”.
* * *
„Gladan kad je, i vladika u pljačku ide”.
* * *
„Gladan čovjek (je) pogana zvjerka. Prvo izgubi stid, a poslije pamet i strah, a onda je to strašno nešto – može od gladi da učini što ni sam ne bi vjerovao”.
* * *
„Nesrećni (su) i oni gore: što nijesu sve zgrabili, što su neki drugi više, što ne mogu da odvuku preko groba ništa od onoga što zamišljaju da im pripada. Od žena, od straha, od vremena, nesrećni su na sto načina...”
* * *
„Prema tome, mi smo kroz svu istoriju, a i prije, dok istorije nije bilo, imali u stvari dva naroda; jedni da pljačkaju, kradu, štipaju, da siluju, biju i izdaju kad je teško, a drugi da to prikrivaju i uljepšavaju pričajući kako su ljudi i narodi plemeniti po prirodi”.